Voditeljica: doc.dr.sc. Tihana Petrović (Filozofski fakultet Zagreb, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju)
Suradnici:
Dr.sc. Žarko Španiček, Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u Požegi
Doc.dr.sc. Tomislav Pletenac, Filozofski fakultet Zagreb, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju
Dr.sc. Nevena Škrbić Alempijević, Filozofski fakultet Zagreb, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju
Mr. sc. Branislava Vojnović Traživuk, Etnografski muzej, Split
Sažetak: Projekt Hrvatska etnografska baština u kontekstu kulturnih politika se bavi jednim dijelom baštine, onom etnografskom, pomoću čije se povijesne refleksije pokušava shvatiti današnje stanje na pojedinim područjima Hrvatske. Pratit će se u razdoblju od prosvjetiteljstva do kraja dvadesetoga stoljeća, s posebnim naglaskom na 19. i 20. stoljeće. Posebno interesantno mjesto na kojem se takvo istraživanje može započeti jest granica. Naime, unutar teorijskog sklopa studija granica (border studies) vrlo često možemo pratiti formalno jednake kulturne formacije koje u trenutku osvještavanja granice zadobivaju različita značenja te se sukladno tome prilagođavaju drugačijim prostorima moći. Teorijski pojmovi poput hegemonijske prakse (Gramsci), habitusa (Bordieu), govermmentality (Foucault) i transkulturacije (Ortiz i Pratt) postaju izuzetno važna mjesta za analizu i teorijsko širenje koncepta baštine, što je jedan od ciljeva projekta.
Baština se promatra kao proizvod izlučivanja iz ukupnosti kulturnog inventara, koji time prestaje biti dijelom svakodnevnog življenja, već se očuđuje te mu se pripisuju vrijednosni kriterij: nanovo se konstruira kao simbol lokalnog, regionalnog i/ili nacionalnog identiteta. Pratit će se promjene u značenjima motiva koji proizlaze iz tradicijske kulture, a nastavljaju svoju drugu egzistenciju u kojoj im se, zbog raznolikih društvenih fluktuacija, pripisuju sasvim nove simboličke konotacije. Najvažnija aktualizacija tog stanja je uspostava baštine kao evaluacijskog sredstva za konstrukciju hrvatskoga kulturnog identiteta. Ono što prostor Hrvatske čini kompleksnijim jest transkulturacija baštine na mjestu nastanka. Naime, nakon što je proces selekcioniranja završio, njegovi urbani proizvodi se vraćaju natrag odakle su i došli u izmijenjenom obliku te nastavljaju svoj životu u nekad životnom kontekstu.
O etnografskoj baštini će se u okviru projekta govoriti kao o svojevrsnoj invenciji tradicije, interpretaciji prve razine. Pojave poput tradicijske običajne prakse, vernakularne arhitekture, rukotvorstva i umjetnosti pratit će se kroz tri dimenzije: nove interpretacije, revalorizaciju i prezentaciju na odabranim primjerima u različitim područjima Hrvatske, pri čemu u prvom redu uvažavati emske interpretacije promatranih fenomena.
Ovim će se projektom nastojati ukazati na dosadašnji raskorak između hrvatske institucionalne, "kabinetske" etnologije i folklora u njegovim novim egzistencijama na terenu.